Na lokalitetu današnjeg hotela Babanovac nalazila se vojna baza, pa odmaralište JNA. Planina Vlašić tada je bila interesantna za JNA ali i dosta vremena prije toga za lokalne stočare koji su ovdje imali fantastične uslove za pašu ovaca i goveda. U kasnu jesen su se spuštali u sela iznad Travnika i tu su provodli zimu. Tadašnja JNA je većinu poslova obavljala na izuzetno pedantan način. Nakon odmarališta u blizini lokaliteta Babanovac, izgradio se put do samoga vrha planine Vlašić, Paljenik (1943 m n/m) , te se pristupilo gradnji radio-relejnog čvorišta, do samoga rata jednog od najvažnijih u SFRJ. Tada niko nije znao da se na samome vrhu planine Vlašić prvo izgradilo atomsko sklonište, a tek onda se na to nasule velike količine materijala, pa se pristupilo izgradnji tornja i pratećih objekata. Pristup vrhu je bio najstrože zabranjen, a osiguravali su ga uporedo JNA i jedinice milicije...

Kompletan tekst možete pročitati izborom na link "Vlašićke priče...

Na lokalitetu današnjeg hotela Babanovac nalazila se vojna baza, pa odmaralište JNA. Planina Vlašić tada je bila interesantna za JNA ali i dosta vremena prije toga za lokalne stočare koji su ovdje imali fantastične uslove za pašu ovaca i goveda. U kasnu jesen su se spuštali u sela iznad Travnika i tu su provodli zimu. Tadašnja JNA je većinu poslova obavljala na izuzetno pedantan način. Nakon odmarališta u blizini lokaliteta Babanovac, izgradio se put do samoga vrha planine Vlašić, Paljenik (1943 m n/m) , te se pristupilo gradnji radio-relejnog čvorišta, do samoga rata jednog od najvažnijih u SFRJ. Tada niko nije znao da se na samome vrhu planine Vlašić prvo izgradilo atomsko sklonište, a tek onda se na to nasule velike količine materijala, pa se pristupilo izgradnji tornja i pratećih objekata. Pristup vrhu je bio najstrože zabranjen, a osiguravali su ga uporedo JNA i jedinice milicije.
JNA je imala svoj, zaseban, objekat za smještaj, a sa jedinicama milicije, u drugome objektu se nalazila i ekipa tehničara tadašnje Televizije Sarajevo sa domarom. Postojanje atomskog skloništa ostala je najstrože čuvana tajna, a lokalno stanovništvo u Travniku je prije rata prepričavalo bajke kako se gore gradi podzemni aerodrom ili u najgorem slučaju heliodrom. Sa lokaliteta Devećani, travnički planinari su pratili kolone vojnih kamiona koji "nešto" prevoze u pravcu vrha Paljenik, ali su i oni i lokalni čobani jako dobro znali da se sa vojskom ne isplati igrati.
U svojoj 12 godini života sam "imao čast" prvi put ući u sami krug objekta "Paljenik" u ratraku tadašnjeg SRC "Vlašić" koji je prevezao smjenu. Pet puta od Babanovca mi je naglašeno da ne smijem izlaziti iz ratraka kad stignemo "gore". Vozač ratraka, radnik SRC "Vlašić" takođe nije pomišljao izići van vozila. Sjećam se da sam se dobro prepao kada je ratraku prišao jedan vojnik i ozbiljno upitao vozača: "Ko vam je taj mali?", pa nakon toga nešto upisao u notes. Od tada je neprekidno trajala moja opsjednutost tajnama ovog objekta, a jasno mi je i kao mladom dječaku tada bilo, da ovolike mjere predostrožnosti, vojska, milicija, bodljikava žica i ko zna šta još, nisu samo radi tornja. To se ponovo potvrdilo na samome početku rata u BiH kada su se za objekat vodile teške borbe. Završetkom rata se meni ukazala prilika da posjetim objekat "Paljenik", odnosno ono što je od njega ostalo, i to sam odmah objeručke prihvatio.
Tadašnje osiguranje objekta i tehničari TV BiH su bili sušta suprotnost prijeratnom osiguranju koje se čak i prema 12.-godišnjem djetetu odnosilo na maksimalno služben i profesionalan način. Obišao sam objekat gdje su smješteni policija i ekipa tehničara, velika blindirana ulazna vrata su počela oživljavati moje fantazije iz djetinjstva. Jasno se vidjela potpuno namjenska izgradnja objeka u svim njegovim djelovima. Ulazak u podrum me ostavio bez teksta, blindirana rata koja iz policijske zgrade vode u atomsko sklonište bila su zavarena... Moje razočarenje odmah su razbili moji domaćini, koji su mi objasnili da se iz poprilino razrušenog vojnog objekta može ući u podzemni objekat, ali mi to nisu preporučivali "jer se nema baš mnogo šta vidjeti", rasvjeta je bila uništena. Prijatelj i ja smo ponijeli baterijske svjetiljke te smo hrabro zakoračili u mrak, a naš domaćin je rekao da nastavimo bez njega jer je zadnji put obilazeći podzemni objekat, zbog strašne promaje zadobio jaku upalu kompletne vilice.
Ulazak u objekat smo započeli spuštanjem strmim hodnikom u dubinu oko 45 metara ispod tla. Odmah se vidjelo pustošenje prethodnih vojski koje su sa sobom pokupile nekada uredno složene kablove iz metalnih kutija na plafonu ovog dugačkog hodnika koji predstavlja glavni ulaz u objekat. Prolaskom u samo središte objekta naišli smo na velika metalna blindirana vrata, po mojoj procjeni težine od najmanje 3-4 tone, koja su se još uvijek bez problema pomjerala laganim pritiskom jedne ruke. Broj prostorija me je zaprepastio, kao i ukupna veličina objekta, tako da sam se jednostavno morao zapitati koliko je radne snage, eksploziva i ko zna sve čega, je trebalo da se ovo izgradi. Objekat sadrži sve što je bilo potrebno za boravak manje vojne jedinice, veličine najmanje jedog voda vojnika, bez ikakve potrebe da se dugo vremena iziđe na površinu. To je bilo savršeno jasno obilaskom čak i potpuno havarisanog objekta. Dva potpuno uništena agregata koje su nekada pokretali neuništivi Mercedes V12 dizel motori govore o količini opreme koja se ovdje nekada nalazila. Impresivno je da i u ovako uništenom objektu nigdje nije bila vidljiva niti najmanja količina vlage. Objekat je sadržavao ogromne rezervoare za naftu i vodu, te je isti bilo moguće gotovo neprimjetno napustiti koristeći neki od izlaza za nuždu na koje se izlazilo daleko ispod podnožja tornja. Na putu prema jednom od izlaza za nuždu sam vidio i jednu impresivnu metalnu konstrukciju za koju sam pretpostavio da je rezervni toranj, što su mi kasnije potvrdili i domaćini. Ne trebam napominjati da su izlazi za nuždu završavali onim istim ogromnim metalnim blindiranim vratima.
Baterijske svjetiljke su se potrošile i vrijeme je bilo da napustimo podzemni objekat.
Ne da me je ovo što sam vidio samo impresioniralo, probudilo je u meni sva moja dječačka maštanja i na momente oživilo rad u ovome objektu u nekadašnjim mirnodopskim uslovima. Nije teško zamisliti kako je tada to sve izgledalo...