Većina infrastrukturnih objekata na planini Vlašić i sportsko rekreacionom centru Babanovac datira iz prijeratnog perioda. Vodovod od izvora rijeke Ugar do Babanovca je rađen još 80.-tih godina prošloga stoljeća. Sa izradom kanalizacione mreže se stalo otprilike u istom periodu. Jedna od najpoznatijih ličnosti na planini Vlašić tada, bio je pokojni Đuro Šarić, direktor SRC Vlašić od njegovog osnivanja do više nego zaslužene penzije. Ovaj čovjek, direktor preduzeća, iako je stanovao u Travniku, na prostoru SRC Babanovac se mogao vidjeti svakoga dana (i u dane vikenda) oko 06:00 sati UJUTRO! Bio je to jedan od cijeloga niza fanatičnih zaljubljenika u kompletnu planinu Vlašić i sve njene ljepote, ali kao osoba, izuzetno dobar primjer žrtvovanja za boljitak SRC Babanovac i planine Vlašić uopšte. Sportsko rekreacioni centar Vlašić je preduzeće osnovano sredinom '70.-tih godina sa osnovnim zadatkom upravljanja postojećim i izgradnjom novih infrastrukturnih objekata. Bilo je to preduzeće koje je u potpunosti gazdovalo svim komunalnim kapacitetima, a konstantna obaveza tadašnjih općinskih organa se odnosila na to da je SRC Vlašić morao dati saglasnost za izdavanje urbanističke saglasnosti za gradnju nekog objekta. Stanje se, naravno, utvrđivalo isključivo na terenu i nije postojala mogućnost da neko gradi objekat sa čijeg će krova snijeg padati direktno na nečija ulazna vrata. Postojalo je 10 tipova objekata koji su ispunjavali obavezu gradnje fasade od vlašićkog kamena ili drveta. Odstupanja i eksperimentisanja u građevinskim i vizuelnom pogledu nije smjelo biti i nije niti bilo. SRC Babanovac tada je činio veliki broj prekrasnih vikend objekata, mnogo manjih dimenzija od današnjih, koji su bili uglavnom namjenjeni boravku jedne do dvije porodice. Tadašnji hoteli Babanovac, Mladost, Incel i još neki pružali su izuzetno ugodan smještaj neposredno u nedirnutoj prirodi. Sezona je trajala gotovo 365 dana u godini, sa razlikom što su redovni posjetioci planine Vlašić u vrijeme ljeta bili uglavnom radnici iz preduzeća iz cijele tadašnje Jugoslavije. Vlašićka koliba, tada vlasništvo Kombinata Borac, je bila mjesto gdje su se gotovo svakoga vikenda uz legendarni lokalni sastav "Nobelovci" iz Travnika, dešavale fenomenalne fešte do duboko u noć. Većina kolektiva je bila zainteresovana za gradnju vlastitih smještajnih kapaciteta na ovoj planini, prevashodno zbog jeftine varijante smještaja za svoje radnike, a turisti u zimskoj sezoni su bili više nego dobro došli.

Centralni parking prostor je bez ikakvih problema primao vozila tokom cijele sezone, a u vrijeme održavanja takmičenja u skijaškim skokovima "Pokal Vlašić" kao pomoćni parking prostor koristio se i tada veoma kvalitetan fudbalski teren. Bilo kakvih objekata niti uz parking prostor, a kamoli na njegovoj sredini, nije bilo, pa čak niti montažnih tezgi za prodaju svakakve robe.

U to vijeme, problema sa snabdjevanjem objekata pitkom vodom i električnom energijom, nije bilo, a uveliko se radilo na izgradnji jedinstvene kanalizacione mreže Babanovac na koju su se u dogledno vrijeme trebali priključiti svi objekti na ovoj planini. Odvoz smeća su tada vršili traktori preduzeća SRC Babanovac, ali smeća jednostavno nije smjelo ni biti. Veliki prijatelj i ljubitelj planine Vlašić, rahmetli Hamdija Pozderac, svojim je radom i zalaganjem zaista mnogo pridonio izgradnji, ali i samome postojanju današnjeg centra, a uz njega treba obavezno spomenuti i našeg travničanina, Ivicu Blaževića-Stole. Udruženim sredstvima pedesetak Općina iz cijele SR BiH, a naročito sa područja Krajine, Centralne Bosne i Posavine finansirana je izgradnja infrastrukturih objekata, uglavnom vodovodne i kanalizacione mreže, te lokalnih saobraćajnica.

Nakon rata, rijetki vlasnici vikend objekata su odmah pristupili rekonstrukciji, a ovo je posebno otežavalo postojanje vojne baze holandske brigade SFOR-a koja je zauzimala kompletan centralni plato. Pripadnici SFOR-a su potpuno uništili fudbalski teren i dijelom ga pretvorili u heliodrom, a svojim nemarom su zapalili i legendarnu Vlašićku kolibu, koja je izgorila do temelja. Zainteresovani zaljubljenici u ovu planinu, u dogovoru sa općinskim organima, pristupili su rekonstrukciji ski lifta-vučnice Babanovac i omogućili nam svima nezaboravan osjećaj skijanja na Vlašiću, nakon sveg košmara kroz koji smo posljednjih godina prolazili. Rekonstrukcijom ski lifta Babanovac počela je eksplozivna ekspanzija obnove i gradnje smještajnih objekata na ovoj planini koja se u kratko vrijeme u potpunosti otrgla bilo kakvoj vrsti kontrole i samih osnova ljudskog razuma. Vlasnici prijeratnih objekata i oni koji su ih tada kupili za male novce, su bukvalno spuštali krovove na druge objekte, bez imalo obzira da li to kome smeta ili ne, a kontrole i sankcija nije bilo ni u daljini. Vodovodna mreža koja je projektovana i građena isključivo za prijeratne potrebe SRC Babanovac i objekata unutar njega, odvedena je u pravcu vlašićkih sela Mudrike i Vitovlje, te su se uskoro počele dešavati i prve redukcije vode. Ugradnja centralnog grijanja "na struju" u pojedine objekte, povremeno je dovodila do uništenja elektro mreže na kompletnim dijelovima Babanovca. Prijeratni podzemni električni vodovi jednostavno nisu mogli trpiti tolika opterećenja. Sve je ovo bila posljedica strahovitog ali potpuno neplanskog razvoja i obnove ski centra Babanovac. Uslijedila je gradnja prvih vlašićkih novih hotela kao što su Pahuljica i Vlašić, čiji su vlasnici na vrijeme prepoznali ogroman potencijal planine Vlašić u smislu daljeg razvoja turizma. Uskoro je preduzeće Vlašić-Ski, koje je preuzelo vlasništvo nad ski liftovima i stazama u funkciju putilo potpuno osposobljene i renovirane ski liftove-vučnice Ugar i Markovac, koji su sa duplim ski liftom-vučnicom Babanovac omogućili uživanje u 10500 metara ski staza srednje težine, izrazito pogodnih za većinu skijaša. Daljim razvojem smještajnih kapaciteta, javlja se velika potreba i za povećanjem kapaciteta ski liftova, pa su vikend gužve na ski liftu Babanovac zaista postale neizdržive. Radnim danima u sezoni se na Vlašiću itekako moglo uživati na stazama, ali i u mnogobrojnim ugostiteljskim kapacitetima.

Najava izrade Regulacionog plana Babanovac, dovela je do (ne)namjernog haosa u ilegalnoj gradnji objekata, u ljeto 2005. godine, kada se dosta vlasnika postojećih objekata moralo smjestiti u svoje objekte i boraviti u njima da im se ispred ulaznih vrata, bukvalno preko noći ne bi pojavili nečiji temelji za novi objekat. U tih par mjeseci, bolji poznavaoci prilika na Vlašiću procjenjuju da je izgrađeno najmanje oko 1000 novih objekata (većinom samih temelja) bez ikakve saglasnosti ili dozvole, što je u neriješenom samome prijeratnom vlasničkom pitanju napravilo dodatni haos. Konačno donošenje Regulacionog plana u proljeće 2006. i njegovo stupanje na snagu zaustavilo je divlju gradnju, ali i uglavnom legalizovalo tada postojeće stanje. Zaprepašćuje činjenica da, prema pouzdanim informacijama, mjerodavni organi raspolažu podatcima o svega 30% trenutnih vlasnika objekata, te će vjerovatno uslijediti njihovo pečaćenje kako bi se pred narednu sezonu konačno napravilo reda u naplati osnovnih usluga. Do tada, troškove snose hoteli i onih 30% vlasnika.

Interesantna je stvar da planina Vlašić, od trenutnih 10500 metara ski staza, ima izuzetan potencijal od stvarnih stotinjak kilometara fantasti?čnih ski staza i to je činjenica koje se iskreno boje svi ski centri u regiji. Izuzetno velika i raznovrsna ponuda smještaja, dobar je osnov za dalje širenje skijaških kapaciteta, ali sve ovo zahtjeva i hitnu intervenciju na onome na čemu se stalo još davnih '80.-tih godina, a to je potpuna rekonstrukcija putne, vodovodne i kanalizacione mreže, te proširenje telekom usluga prema stvarnim potrebama sportsko-rekreacionog centra Babanovac i ostatka planine Vlašić.